Da po europskim i američkim sveučilišnim katedrama nisu pohabali termin postmodernizam bilo bi nam mnogo lakše odrediti stilističku oznaku muzejskih teatralizacija što ih u Hrvatskoj od sredine osamdesetih godina ostvaruje arhitekt Željko Kovačić. U početku te su instalacije intrigirale okrugle stolove, izazivale ljutite reakcije navodno zanemarenih kustosa. Danas one nailaze na odobravanje stručnjaka, a s publikom takav muzealni pristup problema nije imao nikada.

TRIJADA

Za razliku od aranžera modernističkih muzejskih svaštarnica, Kovačić zatečeni izložbeni prostor ne doživljava kao apstraktnu i jednom za sva vremena fiksiranu strukturu. Za njega je muzej mnogoznačni svijet koji je oblikotvoran jednako toliko koliko su to i sami izloženi predmeti. Željko Kovačić u muzejski teatar ne useljava povijesne ili umjetničke predmete kronologijom koju mu prethodno odrede kustosi. Njemu je muzej glumište koje se puni energijom i to tako da se svaki pojedinačni izložak stavlja u sam centar nove sintakse u kojoj su elementi postava sad čvrsti, a sad promjenjivi.